Sve više se čini da živimo u društvu u kojem žene pokušavaju biti nekakva super bića s besprijekornom kožom, bez ijedne sitne bore, s tijelom bez imalo strija i celulita, s uvijek uređenim noktima i ne daj bože s masnom kosom. Žene koje nas gledaju s oglasa uvijek su savršene – i tako se s vremenom oblikovao standard koji bi 24 sata na dan trebao vrijediti i za obične smrtnice.
Pored uvijek urednog vanjskog izgleda trebale bismo također biti udate i imati najmanje jedno dijete do svoje 30. godine, biti super mame koje moraju biti uzor i podrška svima oko sebe, žene koje svog muža stavljaju na prvo mjesto i uvijek ga podržavaju, dobre kuharice i domaćice, a osim svega toga još i uspješne u karijeri.
Zvuči malo nerealno, zar ne?
Istina je da u prošlosti žene nisu imale prava kakva u razvijenom svijetu poznajemo danas. Naša ravnopravnost i jednakost nisu uvijek bile same po sebi razumljive i u nekim dijelovima svijeta još uvijek nisu. Pravo na obavljanje posla koji nas raduje morale smo s mukom zaraditi. Mnogi bi dakle rekli da smo mi žene s godinama jako puno dobile, ali smo nešto i izgubile.
Nekada važne karakteristike naše ženstvenosti – znati se prepustiti; emocionalnost, nježnost, mekoća – danas u vrijeme tipično muških vrijednosti kao što su tehnonauka, uspjeh i vlast, više su znak slabosti nego snage. Sve više žena živi u hroničnom strahu od neuspjeha i s neprestanim osjećajem krivnje; u porastu su stres i izgorjelost, a posljedično je narušeno mentalno zdravlje.
Da li je dakle pojam biti „super žena“ stvarno neizvediv?
Da li su standardi podešeni previsoko – pa i zato što smo ih tamo smjestile mi same? Jesu li one žene kojima naizgled sve „s lakoćom uspijeva“ možda na rubu izdržljivosti?
Odgovor i odluka nalaze se u nama samima.
Činjenica je da biti žena ne znači biti savršena na svim područjima. Biti žena ne znači samo mozaik onih (naoko) idealnih Instagram trenutaka, besprijekorno našminkanog lica i sređenog vanjskog izgleda nego i puno odricanja, požrtvovnosti i osjećaja krivnje. Biti žena znači da dođe dan kad bismo najradije izgradile svemirski brod i odselile se na drugu planetu. Kad su djeca nemoguća, muž bezobziran, a situacija na poslu takva da bismo računar zbog poplave e-mailova najradije bacile kroz prozor. Biti žena znači da je nekada jednostavno svega previše.
I moramo biti svjesne da se sve mi ponekad osjećamo tako.
Na šta nas dakle ovogodišnji Dan žena treba podsjetiti?
Da svaka od nas ima pravo živjeti život na svoj način. Da imamo pravo na partnera koji nas cijeni i poštuje, na porodicu punu ljubavi u kojoj se osjećamo sretno i sigurno te na posao koji nas upotpunjuje. Da molba upomoć nije znak slabosti, nego snage i da je ljudski napraviti grešku. Da je u redu kad odvojimo malo vremena za sebe i pritom se ne osjećamo krivima. Da nijedna među nama nije savršena i da je upravo ta nesavršenost ono što nas čini jedinstvenima.
Konačno, neka nas ovogodišnji Dan žena podsjeti i na to da su prava ljepota i zadovoljstvo u bezuslovnom prihvatanju sebe i da nema baš ništa lošeg u tome da počnemo sebe stavljati na prvo mjesto.
Sara Papler Dvornik, dipl. kozmetolog
